Uvod: Bradiaritmije predstavljaju poremećaje srčanog ritma sa srčanom frekvencijom koja iznosi manje od 50 otkucaja u minuti. Bradiaritmijama pripadaju sinusna bradikardija, sinus atrijski blok, sindrom bolesnog sinusnog čvora i atrioventrikulski blok. Osnovna funkcija srčanog elektrostimulatora je generiranje impulsa i održavanje odgovarajuće srčane frekvencije uslijed kronotropne insuficijencije. Indikacije za ugradnju elektrostimulatora razlikuju se ovisno o vrsti elektrostimulatora koji mogu biti jednokomorni, dvokomorni i trokomorni, a svaki od njih ima različite indikacije za ugradnju. Prijeoperativna i postoperativna njega usmjerene su na fizičku i psihičku pomoć bolesniku te na sprječavanje komplikacija. Ciljevi rada: utvrditi odstupaju li indikacije za ugradnju trajnog elektrostimulatora srca u kliničkoj praksi od suvremenih smjernica za elektrostimulaciju te utvrditi odstupaju li indikacije za ugradnju trajnog elektrostimulatora srca u kliničkoj praksi od podataka iz literature. Hipoteze su: indikacije za ugradnju trajnog elektrostimulatora srca u kliničkoj praksi ne odstupaju od suvremenih smjernica za elektrostimulaciju i indikacije za ugradnju trajnog elektrostimulatora srca u kliničkoj praksi ne odstupaju od podataka iz literature. Rezultati: Sudjelovao je 151 bolesnik. Najčešća indikacija za ugradnju elektrostimulatora bio je totalni AV blok (56 %). Najrjeđi razlozi ugradnje elektrostimulatora bili su sindrom bolesnog čvora, hipersenzitivni karotidni sinus te PQ prolongacija. DDDR mod stimulacije programiran je u 59 %, VVIR u 36 %, a VDDD u 5 % bolesnika. DDDR je najčešće ugrađivan u AV bloku. VVIR elektrostimulator najčešće je ugrađivan u sindromu tahikardije i bradikardije u trajnoj fibrilaciji atrija (84 %), a VDDD u AV bloku. Srčano zatajivanje bilo je češće prisutno u VVIR i VDDD. Zaključak: indikacije za ugradnju trajnog elektrostimulatora srca u kliničkoj praksi ne odstupaju od suvremenih smjernica za elektrostimulaciju niti od podataka iz literature.