| Abstract | U raznim oblicima zdravstvene i socijalne skrbi starenje naroda postavlja nove zahtjeve za organizaciju društva zbog specifičnih potreba starijih osoba. Svrha svakog zdravstvenog sustava je zadovoljiti objektivno utvrđene zdravstvene potrebe starijih osoba, ovisno o njihovoj funkcionalnoj sposobnosti. Svaka osoba može procijeniti svoju tjelesnu sposobnost što ne mora biti jednako stvarnoj funkcionalnoj sposobnosti. Cilj rada bio je ispitati odnos između samoprocjene tjelesne sposobnosti i objektivnih pokazatelja funkcionalne sposobnosti osoba starije životne dobi.
Ispitanici i metode: Istraživanje je uključilo ispitanike starije od 65 godina. Podaci su prikupljani pomoću upitnika SF-36 za subjektivnu procjenu tjelesne sposobnosti i Barthelove skale za objektivnu procjenu tjelesne sposobnosti. Istraživanje je provedeno u Hrvatskoj, u Domu za starije osobe Trešnjevka u Podružnici Drenovačka od prosinca 2019. do siječnja 2020.
Rezultati: U istraživanju je sudjelovalo 158 ispitanika. Ograničavanje u obavljanju svakodnevnih tjelesnih aktivnosti evidentno je kod velikog dijela ispitanika (74,1% ne može obavljati teže tjelesne aktivnosti, 61,4% lakše aktivnosti, 39,9% posve lake aktivnosti). Aritmetička sredina rangova za samoprocjenjeno tjelesno funkcioniranje (97,99) i za Barthelovu skalu (89,27) kod muškaraca bila je veća nego aritmetička sredina rangova za samoprocjenjeno tjelesno funkcioniranje (71,19) i za Barthelovu skalu (75,11) kod žena. Postoji statistički značajna razlika u funkcionalnoj sposobnosti obzirom na dob ispitanika, vrijednost pokazatelja je najveća za ispitanike koji imaju od 65 do 75 godina (89,33) te porastom dobi opada (78,15 kod ispitanika koji imaju od 75 do 90 godina, a kod ispitanika koji imaju 91 godinu i više iznosi 59,58). Nađena je statistički značajna razlika u funkcionalnoj sposobnosti obzirom na hodanje te je vrijednost pokazatelja bila najveća (119,46) za ispitanike koji hodaju više od 1km dnevno. Dobiveni rezultati ukazuju da broj dijagnoza ne utječe na funkcionalnu sposobnost, osobe s više dijagnoza imale su veću vrijednost pokazatelja (83,50) za tjelesno funkcioniranje nego osobe bez dijagnoza (75, 84). Pokretne osobe su svoju tjelesnu sposobnost procijenile kao bolju (vrijednost pokazatelja 96,35) nego slabije pokretne i nepokretne osobe (vrijednost pokazatelja 51,33) koje su objektivno teže obavljale svakodnevne aktivnosti i svoju tjelesnu sposobnost procijenile kao lošiju.
Zaključak: Postoji pozitivna korelacija između samoprocjene tjelesne sposobnosti i objektivne procjene funkcionalne sposobnosti. Što su osobe samostalnije obavljale svoje svakodnevne aktivnosti bolje su ocijenile svoju tjelesnu sposobnost. |
| Abstract (english) | In various forms of health and social care, population aging places new demands on the organization of society because of the specific needs of the elderly. The purpose of any health care system is to meet the objectively determined health care needs of the elderly, depending on their functional capacity. Each person can assess their own physical fitness, which may not be equal to their actual functional ability. The aim of the study was to examine the relationship between self-assessment of physical fitness and objective indicators of functional ability of older people.
Subjects and Methods: The study included respondents over 65 years of age. Data were collected using the SF-36 questionnaire for subjective assessment of physical fitness and the Barthel Index for objective assessment of physical ability. The study was conducted at the Trešnjevka Nursing Home in the Drenovačka Branch from December 2019 to January 2020.
Results: The study included 158 respondents. Restrictions in performing daily physical activities are evident in a large part of the respondents (74.1% cannot perform heavier physical activities, 61.4% lighter activities, 39.9% completely light activities). The arithmetic mean of the ranks for self-assessed bodily function (97.99) and for the Barthel scale (89.27) in men was higher than the arithmetic mean of the ranks for self-assessed bodily function (71.19) and for the Barthel scale (75.11) for women . There is a statistically significant difference in functional ability considering age of the respondents, the value of the indicator is highest for respondents aged 65 to 75 (89.33) and with increasing age it decreases (78.15 in respondents aged 75 to 90, and in respondents aged 91 and over is 59.58). A statistically significant difference was found in functional ability in regard of walking, and the value of the indicator was the highest (119.46) for subjects who walk more than 1 km per day. The obtained results indicate that the number of diagnoses does not affect functional ability, persons with more diagnoses had a higher value of indicators (83.50) for physical functioning than persons without diagnoses (75, 84). Mobile persons assessed their physical ability as better (indicator value 96.35) than weaker mobile and immobile persons (indicator value 51.33) who objectively found it more difficult to perform daily activities and assessed their physical ability as worse.
Conclusion: There is a positive correlation between self-assessment of physical ability and objective assessment of functional ability. The more independently they performed their daily activities, the better their physical fitness was assessed. |
