| Abstract | Akulturacija je djelomično zanemaren koncept u sociološkoj misli koji je danas, više nego ikad, potrebno uključiti u istraživanja sociologije migracija, s obzirom na učestalost prisilnih, ali i dobrovoljnih migracija u svijetu. Radi se o konceptu koji predstavlja svaku promjenu u djelovanjima do koje dolazi uslijed kontakta dviju različitih kultura, odnosno ulaskom pojedinca u kulturu u kojoj nije primarno i sekundarno socijaliziran, pri čemu se mijenjaju pojedini elementi izvorne kulture pojedinca. Osnovne sastavnice akulturacijskoga modela su integracija, asimilacija, marginalizacija i separacija. Navedene sastavnice predstavljaju orijentacije migranata prema izvornoj kulturi i kulturi zemlje destinacije, odnosno društva primitka. Akulturacijske strategije ili orijentacije očituju se u društvenim aktivnostima migranata, njihovim ulogama usko vezanima uz aktivnosti te stavovima. Stoga je opći cilj istraživanja bio utvrditi koje se akulturacijske strategije javljaju kod sudionica pod međunarodnom zaštitom u Republici Hrvatskoj. Uz navedeno, nastojalo se utvrditi razlikuju li se sudionice u akulturacijskim strategijama ovisno o dobi, zemlji porijekla, stupnju obrazovanja, pravnom statusu, programu preseljenja, bračnom statusu, strukturi kućanstva i mjestu stanovanja. U istraživanju je korištena mješovita metodologija, pri čemu se u kvalitativnome dijelu istraživanja nastojao dobiti dublji uvid u društvene prakse u kojima su sudionice sudjelovale u zemlji porijekla i one u kojima sudjeluju u Hrvatskoj kao zemlji destinacije te prepoznati uz to pripadajuće uloge. Glavni rezultati pokazuju da su sudionice slabo do umjereno aktivne u hrvatskome društvu kad je riječ o društvenim praksama. Istovremeno, sudionice pokazuju odlučne stavove prema hrvatskim kulturalnim domenama, kao i domenama zemlje porijekla, u čemu se očituju nastojanja prema integracijskoj strategiji. Rezultati kvalitativnoga dijela istraživanja ukazuju na rekonstrukciju obiteljske uloge, profesionalnih društvenih praksi i uloga, obrazovnih društvenih praksi i uloga, društvenih praksi i uloga vezanih uz socijalizaciju te rekonstrukciju uloge u odnosu na šire društvo u kojemu sudionice trenutno žive. Kad je riječ o testiranju razlika u akulturacijskim strategijama ovisno o pojedinim varijablama, pokazalo se da su sudionice mlade dobi posebno društveno aktivne, kao i sudionice višeg stupnja obrazovanja, dok se kod sudionica bez partnera čak može zaključiti o orijentiranosti prema strategiji integracije ili slabe asimilacije. Sudionice koje su migrirale programom preseljenja u svojim društvenim praksama pokazuju orijentiranost ka strategiji asimilacije, dok sudionice koje su migrirale programom spajanja obitelji djelomičnoj strategiji integracije. Kod sudionica koje kućanstvo dijele s bračnim partnerom i djecom nije moguće jasno utvrditi kojim akulturacijskim strategijama su sklone, za razliku od sudionica koje kućanstvo dijele s roditeljima i obitelji za koje se primjećuje orijentacija prema strategiji integracije. Društvene prakse i orijentacije sudionica iz Zagreba i Siska mogu biti objašnjene većom sklonosti prema akulturacijskoj strategiji integracije, a sudionica iz Požege, Karlovca i Zadra većom sklonosti akulturacijskoj strategiji separacije. Na kraju, rezultati su pokazali da zemlja porijekla i prihvatni pravni status ne predstavljaju ključnu odrednicu akulturacijskih strategija. |
| Abstract (english) | The dynamic social processes and changes we are witnessing in Europe as well as in other territories point to the sociology of migration as a necessary discipline in the scientific and social context. The analysis of contemporary migration flows, and trends and the study of the coexistence of different cultures in one area have once again become one of the priorities in the sociological discipline. This was prompted by the events in 2015 with the mass arrival of migrants from the Middle East and Africa, and then in 2022 with the beginning of war in Ukraine. However, given the period in which the research was conducted, it is clear that the mass migrations in 2015 set a key social context for this research, while similar research involving migrants from Ukraine has yet to be conducted in the future.
In this context, the acculturation model represents an indispensable theoretical framework because it focuses on identification with the original culture of the migrant and the culture encountered in the receiving society after the migration process. Acculturation, as a process that became more interesting in social research in parallel with globalization and increasingly frequent migration flows, has been defined differently over the years. Redfield, Linton, and Herskovits offered the definition that is most widely accepted in the social sciences today. They explain acculturation as a phenomenon observed when groups from different cultures come into direct and successive contact, whereby changes in the original cultural patterns of one or more groups are recognized (Redfield et al., 1936: 149). The International Organization for Migration observes acculturation as an adaptation to the elements of the culture that the individual encounters for the first time. Adaptation can be observed in the change of original ideas, values, or behaviors in a new culture (IOM according to Sam, 2006: 11). According to Sam and Berry, acculturation can be explained as any change in customs or beliefs that occurs as a result of the contact of at least two different cultures, i.e. the entry of an individual into a culture in which he or she has not been primarily and secondarily socialized, whereby certain elements of personal culture tend to change (Sam and Berry, 2006: 1). In dealing with the phenomenon of acculturation, Berry went a step further and developed an acculturation model that assumes identification with one's original culture and a new culture after the migration process. Acculturation strategies are based on attitudes and actions (Berry, 2006: 33). Attitudes are equally important as social practices because they indicate the degree of agreement, disagreement, and rejection of certain dimensions of society and culture that an individual or group encounters. The acculturation model contains four strategies: integration, assimilation, marginalization, and separation. |
