| Sažetak | Većina istraživanja grupne kohezije u sportskim timovima temelje se na konceptualnom modelu grupne kohezije autora Carrona (1982). Ovaj je model je, između ostalog, identificirao neke individualne i grupne čimbenike koji pridonose razvoju grupne kohezije unutar sportskog tima. U kontekstu ovog modela, često se u literaturi može pronaći kako su anksioznost i samoefikasnost sportaša značajne individualne odrednice grupne kohezije, dok se od grupnih čimbenika kao značajnima navodi učinkovita komunikacija u timu te kolektivna učinkovitost. Međutim, istraživanja, općenito, nisu pokazala dosljedne rezultate u pogledu odnosa navedenih individualnih čimbenika i grupne kohezije, dok je odnos navedenih grupnih čimbenika i grupne kohezije nedovoljno istražen u literaturi. Stoga je cilj ovog rada bio provjeriti predviđaju li anksioznost i samoefikasnost sportaša grupnu koheziju, te predviđaju li grupnu koheziju komunikacija igrača u timu te njihova kolektivna učinkovitost. Također, cilj rada bio je i provjeriti koji čimbenici uspješnije predviđaju grupnu koheziju. Istraživanje je provedeno na uzorku muških i ženskih igrača rukometa (N=117) iz klubova na području Grada Zagreba, u dobi između 15 i 30 godina. Grupna kohezija je, u istraživanju, mjerena Upitnikom ozračja u grupi (Carron, Widmeyer, i Brawley, 1985), anksioznost Skalom sportske anksioznosti (Smith, Smol, Cumming i Grossbard, 2006), samoefikasnost Skalom opće samoefikasnosti (Schwarzer i Jerusalem, 1995), komunikacija Skalom učinkovite komunikacije u timskim sportovima (Sullivan i Short, 2011), dok se za mjerenje kolektivne učinkovitosti koristio Upitnik kolektivne učinkovitosti (Short, Sullivan i Feltz, 2005). Rezultati su obrađeni hijerarhijskom regresijskom analizom te je dobiveno kako su kolektivna učinkovitost i komunikacija značajni prediktori grupne kohezije, odnosno izraženija kolektivna učinkovitost te češći obrasci prihvaćanja i konstruktivnog rješavanja konflikata, prilikom komunikacije unutar tima, doprinose čvršćoj grupnoj koheziji tima. Individualni čimbenici nisu pokazali značajan doprinos grupnoj koheziji. |
| Sažetak (engleski) | Most research on group cohesion in sports teams is based on the conceptual model proposed by Carron (1982). Latter has identified some individual and group factors that contribute to the development of group cohesion within the sports team. In the context of this model, it is often found in literature that anxiety and self-efficacy of athletes are significant individual factors, while communication among athletes and collective efficacy are significant group factors that predict group cohesion. Overall research has not shown consistent results in relationship of mentioned individual factors or group factors with group cohesion. The goal of this paper was to determine whether anxiety and self-efficacy of athletes, and whether collective efficacy and communication can predict group cohesion. The aim was also to identify which factors predict group cohesion better. The research was conducted on a sample of handball players (N = 117) from clubs in the City of Zagreb, aged between 15 and 30. The group cohesion in the study was measured by the Group Environment Questionnaire (Carron, Widmeyer and Brawley, 1985), anxiety by the Sports Anxiety Scale-2 (Smith, Smol, Cumming and Grossbard, 2006), self-efficacy by the General Self-efficacy Scale (Schwarzer and Jerusalem, 1995), communication by Scale of Effective Communication in Team Sports–2 (Sullivan and Short, 2011), collective efficacy by Collective Efficacy Questionnaire for Sports (Short, Sullivan and Feltz, 2005). The results are conducted by hierarchical regression analysis and it is shown that collective efficacy and communication are significant group cohesion predictors, where higher collective efficacy, and frequent forms of acceptance, when communicating within the team, contribute to stronger team cohesion. Individual factors have not shown a significant contribution to group cohesion. |
