Napadi Jugoslavenske narodne armije i srpskih i crnogorskih snaga na dubrovačko područje započeli su početkom listopada 1991. godine. Nakon teških razaranja i okupacije velikog dijela juga Hrvatske, hrvatska obrana se do 1992. godine uspjela ustrojiti i profesionalizirati te su do kraja te godine oslobođena sva okupirana područja krajnjega juga Hrvatske. No, ostale su teške posljedice velikosrpske agresije, kako ljudske tako i materijalne, osobito vidljive na kulturnoj baštini u dubrovačkoj staroj gradskoj jezgri i izvan nje. Najsnažniji napad na Dubrovnik dogodio se 6. prosinca 1991. kada je uništen i zapaljen najveći broj kulturnih i drugih građevina. Ratom su bile uništene, između ostaloga, crkva sv. Vlaha, Knežev dvor, katedrala Naviještenja Blažene Djevice Marije, Franjevački samostan „Mala Braća“, Onofrijeva fontana i dr. Također, uništena i zapaljena bila je i kulturna, posebno sakralna baština izvan stare gradske jezgre, primjerice crkva sv. Ilara, crkva sv. Križa, gradsko groblje na Boninovu, dominikanski samostan i dr. Postupak obnove kulturne i sakralne baštine odvijao se prema prioritetnoj listi, a planovi za obnovu započeli su već tijekom 1992. godine, te je obnova provedena uz financijsku potporu UNESCO-a i donacija pojedinaca. Do danas su na dubrovačkom području obnovljena sva kulturna i sakralna dobra uništena za vrijeme Domovinskog rata. Značajnu ulogu u pokušajima zaustavljanja rata na dubrovačkom području i mirotvornim nastojanjima, između ostalih, imala je i Katolička crkva i njezini predstavnici, posebice tadašnji dubrovački biskup mons. dr. Želimir Puljić, koji je svakodnevno izvješćivao Svetu Stolicu i međunarodnu javnost o ratnim razaranjima.